Gospe od zanata – priča

Dok ih promatram s otvorenog prozora sobe na gornjem katu tiskare, tri se figure polako kreću pod treperavom svjetlošću fenjera. Njihove sjene izdužuju se preko kamenih ploča Tvrđe. U tom trenutku, stojim u tami, nepomičan, poput promatrača iz drugog vremena. Ipak, pitam se što bi zakon rekao o takvima – ljudima koji se noću kreću i pričaju priče iz prošlosti, ispreplićući živote sa sjenama koje više ne bi trebale hodati među nama. Ruka mi polako klizi niz rub kaputa, tražeći poznatu težinu sudačkog čekića, ali osjećam samo prazan prostor i tišinu. Noć je gusta, a zrak težak od kiše koja, čini se, samo čeka da se nešto dogodi.

Prva u skupini je žena po imenu Erika. Naime, njeno mi ime nije strano. Kao sudac, dobro poznajem ljude ovog grada, pa sam čuo za njene knjige – za priče koje izvlači iz arhiva i sa požutjelih stranica prošlosti, gdje su zapisana imena žena optuženih za čarobnjaštvo. Erika proučava sudske spise iz doba kada su zidine Tvrđe bile tamnije, a praznovjerje snažno vladalo. Ponekad se pitam je li svjesna opasnosti koja leži u istraživanju tih prošlih, tamnih zanata koje je zakon nekad kažnjavao vatrom.

Zatim je tu Nikolina, druga u skupini. Ona je glumica, kažu u gradu, ali njeno lice u svjetlosti fenjera odaje samo hladnu, distanciranu tišinu. Hodala je ovim ulicama stotinu puta, vodeći turiste kroz vrijeme i pripovijedajući o duhovima i sjenama. Svaki put, čini se kao da ona postaje dijelom te prošlosti, kao da se stapa s kamenjem pod nogama. Njen glas, često hvaljen, već je privukao pažnju onih koji vjeruju u moć priča i vraćanja kroz vrijeme. Da sam živ, možda bi jednog dana prošla kroz moja vrata, optužena za nešto što se ne može objasniti.

Na kraju, Miro, profesor latinskog i učen čovjek. Ipak, čak ni među takvima, pamet nije uvijek štit od sumnje. Stara latinska izreka kaže: Scientia potestas est – znanje je moć. Možda je upravo to ono što me brine. Naime, Miro proučava prošlost s velikom ozbiljnošću i poznaje riječi koje su mnogima davno zaboravljene. Pitam se koliko je puta prošao pored ove zgrade, noseći tajne koje bi, u drugačijim vremenima, mogle biti osuđene kao opasno znanje. Ipak, samo ja, s prozora, vidim prijetnju u tome.

Prošli su kroz Vodena vrata, tiho i oprezno, kao da nisu obični prolaznici već putnici kroz vrijeme. Erika, Nikolina i Miro hodaju stazama na kojima su žene nekada preživljavale usprkos kugi, smrti i praznovjerju. „Gospe od zanata,“ tako su ih zvali – žene koje su bile otporne, nevidljive, ali koje su oblikovale grad. Dok Erika podiže fenjer, prstima prati staro kamenje, kao da osjeća njegovu povijest. Glas joj je tih, ali jasan, dok priča o kugi i vještici Agati. Grad je tada bio drugačiji, no ljudska priroda ostala je ista; strah je bio naš vodič, a zakon naš mač.

Nikolina se nadovezuje, koristeći svoj glumački dar da oživi prošle žene – majstorice zanata koje su rukama gradile i održavale grad dok su muškarci odlazili na bojišta. Njene riječi, meke, ali teške, nose sjećanje na sve one neispričane priče. I dok ih slušam, u meni se budi neka čudna mješavina nostalgije i opreza. Njihove riječi ne samo da oživljavaju prošlost, već je i mijenjaju.

Miro ostaje tiho, promatrajući svjetlost fenjera s mislima koje lete dalje. Možda je on jedini koji razumije tanku liniju između prošlosti i sadašnjosti, između znanja i praznovjerja. Tako nas podsjeća da povijest nije samo knjiga, već i dio naših srca.

Dok ih promatram s visine, u mraku, dio mene ne može zanemariti staru sumnju. U vremenu kada sam bio živ, žene s toliko mudrosti bile su predmet osude. Da je drugo vrijeme, možda bih ih prijavio – rekao da Erika zna previše o vješticama, da Nikolina koristi čudne moći, a da Miro skriva opasne istine. Ipak, stojim ovdje, ne podižem ruku, ne donosim presudu. Možda zato što u njima vidim nešto što ne želim priznati – njihovo putovanje kroz prošlost nije ništa manje stvarno od mog.

Kada nestanu iza ugla, tišina me obuzima. Pomislim na Agatu, na žene ovog grada i na povijest koja se čini poput beskrajnog kruga. Možda su Erika, Nikolina i Miro samo još jedan dio tog kruga i možda je moja uloga samo da ih pustim.

Zatvaram prozor.