Ja vam ne pričam ovu priču….

Stojim na rubu parka, ruke duboko u džepovima, slušam šum vjetra koji se probija između drveća. Ulične svjetiljke daleko iza mene bacaju dovoljno svjetla da vidim samo obrise grupe dok se kreću prema meni. Moj posao? Prost. Čekam na određenim mjestima i dajem im znak kad je sigurno nastaviti dalje. Ali, nije sve tako jednostavno kao što izgleda.

Noć u Tvrđi ima svoje raspoloženje, nešto teško i nevidljivo lebdi nad ovim starim kamenjem. Ovo se dogodilo već bezbroj puta, ali kada se na trgu Sv. Trojstva u Tvrđi prvi plamen fenjera zapali, uvijek ima nešto ritualno u sebi. Miroslav taj posao napravi prije nego što se grupa počne okupljati. Radi to brižljivo, s pažnjom koja je graniči s obožavanjem. Pripremi dovoljan broj fenjera, pazeći da svaki bude savršen – dovoljno napunjen petrolejem, sa staklom koje se sjaji i pažljivo postavljenim fitiljem. Gotovo kao da su ti fenjeri produžetak njega samog. Nikolina odabire svoj fenjer i kada se za nekoliko trenutaka obrati grupi njezin glas više neće biti njen. U trenutku kada riječi počnu teći, postaje Eržika, mlinarica iz prošlog stoljeća. Baš kako treba – ništa previše jasno, samo obris povijesti koja polako izlazi iz sjene.

Svaki put kad stanem na svoje mjesto, imam osjećaj kao da me prošlost promatra. Trebam samo čekati… i osluškivati.

Čujem kako dolaze, smijeh u početku, zatim tišina. Nikolina uvijek zna kako zadržati pažnju. Dok priča, lako je zaboraviti da su zidovi oko nas vidjeli više nego što mi možemo zamisliti. Signaliziram im da je prolaz prema staroj pekari siguran.

Fenjeri u njihovim rukama plešu u noći, mali plameni jezici koji jedva osvjetljavaju put ispred njih. Znam da ne razmišljaju o tome koliko su stepenice skliske. Samo slušaju priče, upijaju prošlost, gotovo kao da su zaboravili gdje su.

Kad dođu bliže, pogledam Nikolinu. Znak. Radimo kao uigran tim, a oni niti ne znaju da sam ovdje.

Dok ih gledam iz daljine, u glavi mi odzvanja Miroslavov glas. Priča o elektrifikaciji uvijek donese određenu težinu. Grupa stoji u krugu, fenjere su spustili. Ovdje, u ovom trenutku, tišina je gotovo opipljiva. Svi čekaju, kao da ih priča drži u nekoj nevidljivoj mreži.

S lijeve strane čujem lagan šum – ništa dramatično, samo tihi znak da je vrijeme da provjerim dalje. Polako se krećem prema Vodenim vratima da provjerim je li prolaz otvoren. Tamo je najtamnije. Nema svjetla osim onog što dopire iz mojeg fenjera. Uvijek pazim na tlo, svaki pedalj puta je poznat pod mojim nogama, ali i dalje, nevolja se može pojaviti kad je najmanje očekujete.

Nagnem se naprijed i vidim kako dolaze prema meni, fenjeri titraju kao mali svici u noći. Pogledam natrag prema prolazu i procijenim situaciju. Vlažno je, tlo bi moglo biti sklisko, ali čini se da nema opasnosti. Znak. Sigurno je.

Dok prolaze pored mene, neki me jedva primijete. Drugi me gledaju kao da pokušavaju shvatiti zašto sam ovdje. Zagonetka bez odgovora. Samo se nasmiješim. Nisam ovdje da ih ometam. Moja prisutnost samo osigurava da priča teče dalje.

Kad se noć završi, a fenjeri se ugase jedan po jedan, uvijek ostanem malo duže. Miris petroleja i tišina. Tada se prošlost vraća na svoje mjesto, sklupča se između zidova, čekajući sljedeću grupu.

A ja? Čekam i ja znak kada je sigurno proći dalje.