Priče iz Eržikinog žrvnja – priča

Kada su me postavili u ovaj park, nisam ni slutila kakav će biti moj život. U početku, svi su me gledali s divljenjem, pitajući se otkuda sfinga u srcu Osijeka. Ponosno sam sjedila, u tišini promatrajući prolaznike, kiše, sunce, i povremeno koju mačku lutalicu. Sad se počela pojavljivati ona – Eržika, mlinarica koja je odlučila postati vodička kroz Osijek.

Ah, Eržika! Svaki put dolazi s onim svojim vedrim osmijehom, okupana u mirisu brašna, spremna da osvoji srca ljudi kao da je Osijek samo jedna od njezinih vreća pšenice. Nije ona obična vodička. O, ne, ne! Njezine ture su legendarne – barem u njezinoj glavi. U stvarnosti, sve što ona radi jest hodanje od jedne do druge znamenitosti uz obilne doze tračeva i sitnih šala na račun svega i svakoga.

Evo, baš danas – ponovo je dovela grupu ljudi. Ja, naravno, ne mogu ništa reći, samo sjedim i slušam, gledam te njezine performanse. Prošli su me ignorirajući, naravno. Sfinga! Tko bi se zadržavao kod sfinge kad imate Eržiku?

„Dobrodošli, dobrodošli, dragi moji!“ viče ona, kao da je na tržnici, a ne u Sakuntala parku. „Evo mene, Eržike, mlinarice i vaše vodičke kroz Osijek! Da odmah nešto raščistimo – ako ste mislili da ste došli na turu koju vodi Janja, prevarili ste se. Janja! Eh, ta žena… Sluškinja koja priča o povijesti? Ma dajte, molim vas! Sluškinje znaju dobro prati suđe, ali povijest grada? To ostavite meni.“

Ah, Janja. Slatka dušica, svakako, ali Eržika je tu da se pobrine da nitko, pa ni Janja, ne preuzme njezin status „kraljice tura“. Gledam ljude kako se lagano osmjehuju, ali nitko se ne usudi ništa reći. Eržika je nepokolebljiva. Kreću dalje, a ja znam što slijedi – kip Sakuntale, „indijske princeze i junakinje istoimene drame indijskog pjesnika Kalidase“, kako ona voli naglasiti iako je nepismena. A zapravo, park je danas mjesto za šetnju i opuštanje, možda se netko i zamisli nad simbolikom ovog kipa.

„Ali ajde, danas smo sretni“, dobacuje ona, a ljudi krotko kimaju glavama, držeći se kao da je ovo najduhovitija stvar koju su čuli.

Kreću prema Hotelu Royal, „koji se, trenutno obnavlja“. Eržika ima cijeli repertoar o tom hotelu. „Ovdje su nekada dolazili svi važni ljudi. Neki su čak mislili da su jako važni, iako ih nitko nije primijetio“, dodaje ona, a grupa se nasmije. To je njezin trik – uvijek ubaci pokoju šalu da razvedri atmosferu, a istovremeno daje dojam da zna o čemu priča.

No, ja, kao sfinga, znam bolje. Idu dalje prema Trgu Ante Starčevića, mjestu gdje povijest „govori“, kako ona voli reći. Više ih ne vidim, ali znam da ljudi dolaze na trg. Eržika, naravno ima svoje mišljenje o svemu: „Evo nas na trgu, gdje je nekada bila pijaca.“ Priča neke anegdote, ljudi se opet smiju, a ja, iako ne mogu, u sebi okrećem očima.

Kazalište je uvijek vrhunac njezine ture. Ondje ona sjaji. „Srećko Laj! Znate li tko je bio Srećko Laj?“ započinje, s dramatičnim naglaskom, kao da je i sama na pozornici. „Bio je to vizionar…“ Ljudi se osmjehuju dok priča, ali i pozorno slušaju kao da se pred njima otvara neki novi Osijek.

Eržika je, u svojoj srži, glumica. Svaka tura je njezina pozornica, svaka grupa njezina publika. Ona zna kako ih nasmijati, očarati – ali bez ikakvog pritiska ili nabrajanja datuma. Ona je tu da vodi igru.

Dolaze do podija za skupove i manifestacije. Ondje teatralno objašnjava: „Ovdje se može stati i kazati čega vam je dosta! Danas nema skupova, ali ako nastavimo s ovim turama, možda ih uskoro i bude!“ Ljudi su zbunjeni, ali opet, Eržika uspijeva dobiti nekoliko osmijeha. Motivirani njenom ljubavlju prema gradu ljudi počinju dijeliti svoje priče o Osijeku i ljubavi prema njemu. Sve je sve je igra.

Konačno, stižu do kipa Franje Krežme, mladog violinskog virtuoza. Eržika ga uvijek koristi za posljednji veliki trenutak. „Kažu da je bio čudo od djeteta,“ počinje ona s uzdahom. „Ali ja uvijek kažem – da sam ja u to vrijeme svirala violinu, tko zna gdje bih sada bila.“ Grupa se smije, a ja bih opet, da mogu, okrenula očima .

Tura je pri kraju, blizu mjesta na kojem je započela. „I tako, dragi moji, to je bio Osijek! Nadam se da ste uživali“, kaže ona, a ljudi zadovoljno klimaju glavama, kao da su upravo završili maraton. „I zapamtite“, dodaje s osmijehom, „kad vam Janja sljedeći put ponudi turu po gradu, sjetite se ove šetnje.“

Grupa se konačno razilazi, a ja ostajem. Jer ja uvijek ostajem. Pogledam prema praznom trgu i sjetim se svih onih priča koje sam čula kroz stoljeća. Eržika je samo najnoviji dodatak. Svijet je vidio mnoge vodiče – neki su bili povjesničari, neki su, poput nje, ljubitelji dobre priče.

Svaki vodič ima svoju priču, svoju interpretaciju. Iako Eržika možda nije najučenija, njezina energija, šarm i hrabrost da govori što god zna čine je neodoljivom. Kao sfinga u ovom parku, više ne osuđujem previše strogo. Samo sjedim ovdje i slušam, ništa ne pitam.

Možda bih, kad bih mogla, ustala, prošetala i ispričala svoju verziju priče. Ali dokle god sjedim ovdje, gledat ću te male komedije koje svaki vodič i svaki posjetitelj igraju u ovom beskrajnom kazalištu.

Na kraju, svi mi imamo svoje verzije povijesti. Moja je stara, tiha i nepromijenjena. Eržikina? Pa, ona je…zabavna i nevoljko priznajem, poučna.