Ja sam Mirko, pandur Mirko i moj zadatak je da čuvam red. A kad je noć nema šetanja, dragi moji. Već preko tristo godina hodam kroz Tvrđu, svaki dan i svaku noć, uvijek na istom zadatku. Pazim na red, na pravila, ubirem namet onima na koje naiđem i procijenim da su previše popili i tako…

U zadnje vrijeme ove zgrade ponekad izgledaju kao da dišu, kao da skrivaju nešto više od onoga što je vidljivo na prvi pogled. Nekoliko puta mjesečno pojavi se i neka grupa ljudi s vodstvom. Vodička, Nikolina, vodi ih kroz kaldrmu. Poznajem nju. Glumica, kažu, uvijek u nekoj ulozi, i ne znam jel’ igra ulogu i kad vodi ove ture. Vuče za sobom kolica koja baš stvaraju buku, a u rukama drži one svoje ilustrirane ploče. Kamishibai, tako to zove – japanska priča s pločama. Nikad nisam razumio tu umjetnost, ali vidim da ljudi upijaju svaku riječ. Nisam ja od onih koji puno misle o tome. Kad nosite uniformu, učite da ne postavljate previše pitanja. Zatvorite oči na stvari koje ne možete objasniti, nastavite hodati. Nikolina ima taj glas, pomalo hipnotički, i kad priča, zaboraviš na vrijeme.

Večeras će opet tražiti to „nevidljivo“. Pripremam se kao i uvijek, stanem na svoje mjesto i gledam kako grupa dolazi.

Ali ovaj put… ovaj put je nešto drugačije. Ta grupa što ju vodi, oni nisu kao obično. U prvi tren mislim da su samo znatiželjnici, ali kad dođu bliže, nešto mi tu ne štima. Odjeća. Ne nosi nitko od njih ništa što bih mogao prepoznati. Sve to izgleda drugačije, ali nekako… krivo drugačije.

Na trenutak pomislim da su to neki glumci iz predstave, ali onda primijetim kako hodaju, kako se kreću – previše mirno, previše sigurno, kao da su već bili ovdje, i to ne jednom. Što je najgore, kad im priđem, ne gledaju me kao obično. Smiju se, klimaju glavama, ne gledaju me ni kao prijetnju, ni kao čuvara reda. Gledaju me kao…da ja nisam dio njihova svijeta.

Nikolina nastavlja svoju turu. Njen glas odzvanja kroz kaldrmu, dok priča o Edgaru, o prošlosti Tvrđe, o krojaču koji je šivao za ljude koje nije vidio. Priča uvijek ista, ali Nikolina je zna preokrenuti, dati joj neki novi ton, tako da ljudi ostanu zalijepljeni za njene riječi. I dok ona govori, ja gledam te ljude. Oni upijaju svaku njenu riječ, ali ne kao turisti. Oni to slušaju kao nešto poznato, nešto što im je već blisko.

Kad krenu prema zgradi komande, zastanem i osjetim nelagodu. Približavam se Nikolini, ona nastavlja svoju priču, ali sad ju slušam pažljivije. Tu je bilo prvo osječko kazalište na njemačkom s profesionalnim glumcima. Priča o vremenu kada je kuga harala Tvrđom, o ljudima koji su nestajali, o onima koji su ostali zaboravljeni. Znatiželjnici, ili tko god da su, odjednom podignu pogled prema nebu. Kao da su na trenutak svi povezani, svi u istom ritmu, kao da su… čekali tu rečenicu. Naježim se. Nešto se ovdje događa, nešto što ne razumijem.

Odlaze do kuće u kojoj živi zlatar. A ja odlazim na svoje sljedeće mjesto, nesiguran u to gdje priča završava, a gdje stvarnost počinje.

Stalno spominje Edgara, čovjeka koji je nekom vračkom postao nevidljiv. Ne bih to inače shvatio ozbiljno, ali nešto me danas tjera da budem na oprezu. Oduvijek sam znao da s Tvrđom nešto nije u redu, ali ovo… ovo je drugačije. Nikolina govori o zlatu, naučnicima, vojsci, kleru…

Tad odlučim prići bliže. “Nikolina,” kažem tiho, da ne prekinem njeno pripovijedanje. “Tko su ovi ljudi?” Ona se okrene, pogleda me sa smiješkom, kao da je to najobičnije pitanje na svijetu. “Mirko,” odgovara ona, “ne brini se. Oni su ovdje samo radi priče.”

Ali ja vidim da to nije istina. Pogledam opet prema njima i nešto u tom prizoru mi govori da oni nisu ovdje slučajno. Dok tura prolazi dalje kroz Tvrđu, ja krećem drugim putem. Nikolina vodi grupu prema pekaru, kasnije će prema vojarni koju uporno naziva arhiv, proći će još oko 20 minuta do našeg ponovnog susreta. Negdje na putu od tog njenog arhiva do Vodenih vrata priča o Edgaru doseže svoj vrhunac.

U trenutku kad Nikolina završava turu – govori o drugoj Erikinoj knjizi i o ostalim svojim turama – zrak odjednom postade lakši.  Ona skuplja svoje stvari, a onda svi iz grupe, jedno po jedno, počnu hodati u tišini prema izlazima iz Tvrđe, kao da ih nešto vodi.

Pokušavam shvatiti što se događa. “Nikolina,” pozovem je opet, “tko su oni zaista?” Ona me pogleda preko ramena, i opet, sa smiješkom, kaže: “Putnici kroz vrijeme, Mirko. Oni traže ono što se nekada izgubilo.” Pogledam za njima dok odlaze i sada shvaćam. To nisu obični znatiželjnici. Oni su… putnici. Ljudi koji se vraćaju, tražeći ono što je nevidljivo, neki djeliće povijesti, a neki i djeliće sebe.

Stojim naslonjen na zid, zbunjen. Ne znam što bih mislio. Otkad sam pandur, već tristo godina, nisam vidio ništa slično. „Nisam ja od onih koji puno misle o tome“, kažem ja glasno u sebi. Kad nosite uniformu, učite da ne postavljate previše pitanja. Zatvorite oči na stvari koje ne možete objasniti, nastavite hodati.

Nikolina se približi, tapne me po ramenu i kaže: “Nemaš razloga za brigu, Mirko. Otišli su.” Ali ja znam da nisu. Tvrđa čuva svoje tajne i oni će se vratiti. Jer prošlost nikad ne ostaje zaključana u arhivima. Ne ovdje.