Janjine priče – priča

Da vam odmah kažem – nije lako biti na vrhu zgrade Obrtničke komore, s pogledom na sve što se događa. Ja, Merkur, rimski bog trgovine, putovanja i vještine, ovdje sam uklesan u kamen i promatram sve što prolazi ovom ulicom.

Jeste li se ikada pitali tko sve zna o Osijeku?  Profesori povijesti? Arhitekti? Gradonačelnici? Da, i oni, ali pravu povijest ovog grada, onu koja se ne nalazi u knjigama, znaju samo oni koji su po njoj brisali prašinu – sluškinje. A najbolja među njima je, naravno, Janja.

Janja, vesela, puna života, glasna kad treba, tiha kad mora. Nosi osmijeh koji od uha do uha, kao da je upravo otkrila još jedan sloj prašine, onaj skriven iza vitrine. Nemojte se zavarati – iza tog osmijeha krije se više povijesti nego što biste ikada mogli zamisliti. Ako želite pravu priču o Osijeku s početka 20. stoljeća, onu začinjenu mirisom kuhinje nema bolje vodičke od Janje.

I tako, kao što to biva svakog mjeseca, Janja započinje svoju turu u Sakuntala parku, tom zelenom biseru Osijeka. Okupila je malu grupu, od kojih su neki vjerojatno očekivali vodiča s titulama, a ne sluškinju s krpom u ruci. „Gledajte, dragi moji,“ kaže ona, „ovo je bio park gdje su gospoda šetala, ali prava se povijest događa iza zatvorenih vrata, u kuhinjama, u sobama gdje su sluškinje marljivo radile i šaptale tajne.“ Grupa, pomalo zatečena njezinom energijom, polako se opušta. Janja je majstorica – zna da se povijest može dočarati samo ako je ispričana kroz male, svakodnevne priče. I zato, umjesto da odmah započne s velikim osvajanjima i znamenitim ljudima, ona kreće s pričama o onima koji su stvarali svakodnevni život.

Smiješak mi se razvlači na kamenom licu. Kakva žena! Da nisam uklesan u kamen, pridružio bih se turi. Ali ovako, kao Merkur, strpljivo čekam na svom mjestu, promatram, slušam, i – što drugo da radim? Prisluškujem. Da, i kipovi ponekad prisluškuju, pogotovo kad priča dolazi iz Janjinih usta.

Vodi grupu niz Europsku aveniju, uz svu onu staru raskoš. Vidim je kako ponosno pokazuje na kuće, kao da su njene. „Pogledajte ove fasade!“, priča im malo o arhitekturi i onda kreće sa svojim metodama. „Gospodari su se voljeli hvaliti svojim bogatstvom. Ali znate što je zanimljivo? Iza tih zlatnih zavjesa, iza tih divnih prozora, sluškinje su imale svoje male svjetove. Dok je gospodin sjedio salonu, mi smo kuhale, brisale prašinu i pritom – slušale. I vjerujte mi, ništa ne ostane tajna kad su sluškinje u blizini.“

Priča o kući u kojoj je danas Gradska knjižnica, pa o kući koja je imala lift, o tekućoj vodi, ulazu za poslugu.

Slušam je, a ljudi se smiju i upijaju. Janjo, ti si prava majstorica, mislim u sebi. Uvijek s osmijehom, uvijek sa šalom na usnama. I stvarno, dok vodi grupu dalje niz ulicu, ne mogu ne primijetiti koliko ju vole.

„Ovdje, dragi moji, gledate ovu kuću. Velika, zar ne?“ Janja se naginje naprijed kao da im otkriva veliku tajnu. „Ali nikad nećete pogoditi – unutar tih velikih zidova živjela je obitelj s tri generacije sluškinja! Zamislite, tri generacije prale su iste podove, brisale isti stol. A što je najgore – nikad ih nitko nije pitao kako se zovu. Za njih su bile samo ‘djevojke’.“

Grupa je zapanjena, a neki klimaju glavama u znak suosjećanja. Janja zna da je to pravi trenutak da još malo potakne znatiželju.

Čujem kako im opisuje „kućicu za žalovanje“. Ja ju (kućicu) ne vidim cijelu s mog kamena, ali dovoljno ju poznajem da znam o čemu će pričati. Ovo je trenutak nakon kojeg niti jedna grupa više ne bude ista. Promijeni se energija. Valjda postanu svjesni da osim što se zabavljaju, na ovoj turi upoznaju jedan drugi Osijek i svojim očima i svojim srcima.

„A ovdje,“ nastavlja ona dok prilaze prvoj tramvajskoj stanici, „znate li tko je najviše koristio tramvaj? Ne, ne gospodari – već mi, sluge! Da se brzo odvezemo s jednog kraja grada na drugi i izvršimo sve zadatke.“ Priča ona ovdje još mnoge stvari o omnibusu, koje je najbolje da čujete od nje.

Kako bi se samo smijao kad bih mogao. Ja, bog brzine i trgovine, čuvam ove gradske tramvaje i ceste. No Janja je u pravu – što su bogati znali o tramvaju osim da su ga čekali? Prava povijest uvijek ide brže kada je pričaju oni koji su jurili po nalogu drugih.

Ubrzo nakon toga stižu do, po mom mišljenju, njene omiljene točke – parka, odnosno gradskog vrta. Govori s ponosom o tome gdje je bio smješten, o biljkama, o glazbi… Vrtovi su se danas promijenili, ali u djeliću sekunde, ako se prepustite Janjinom zanosu, možete vidjeti gradski vrt u njegovom punom, secesijskom, sjaju.

„Ovaj vrt,“ objašnjava ona grupi, „bio je srce grada. Ne samo za one fine dame koje su dolazile ubirati cvijeće – ne, ne, nego za nas, sluškinje! Ovdje smo tražile mir, daleko od kuhinja, daleko od buke. I ponekad, skrivale i otkrivale svoje ljubavi.“

Grupa se smije. Naravno, kako i ne bi? Svatko voli dobru ljubavnu priču, a Janja zna kako ju ispričati. Ja, Merkur, to odobravam – nema bolje trgovine od ljubavi. A osjeti se u zraku, čak i danas, ta romantika prošlosti.

Kasnije dolaze do Tvrđe, središta povijesti. Ah, Tvrđa – to je mjesto gdje je povijest stvarno živa.

„Tvrđa je srce našeg grada,“ kaže ona, „ali ne mislite da su samo vojnici ovdje ostavili trag. Ne, ne, sluge su bile te koje su održavale sve u redu. Znate li koliko je puta gospodin izašao iz kuće, a da nije ni znao da smo mi bili oni koji smo mu pripremili uniforme?“

Ljudi u grupi kimaju, kao da su sada i oni dio te prošlosti. I u tom trenutku, mogu osjetiti nešto posebno – Janja nije samo vodička. Ona je glasnik. Glas onih koji su prošli neprimijećeni, onih koji su šutke održavali svijet.

„A sada, dragi moji“, kaže ona veselo, „vrijeme je da završimo našu šetnju. Ali prije nego što odemo, dajte da vam ispričam još jednu stvar. Odnosno, dvije. Prva: povijest nije samo ono što piše u knjigama. Povijest su priče koje mi, obični ljudi, pričamo jedni drugima. Druga: Znate li što je najvažnija lekcija koju sam naučila kao sluškinja?“

Posjetitelji se znatiželjno zagledaju u nju. „Najvažnija lekcija“, nastavlja ona, „nije kako očistiti podove ili skuhati najbolji grah. Nije ni kako udovoljiti gospodaru ili sakriti prašinu ispod tepiha. Najvažnija lekcija je da, bez obzira na sve, uvijek morate zadržati osmijeh. Jer, dragi moji, bez osmijeha, svijet bi bio mnogo prljavije mjesto.“

Tko bi rekao da će, u gradu prepunom povijesti, najveća priča biti ispričana kroz oči jedne sluškinje? Ali tako to biva. Povijest je u ljudima, i tko god može ispričati njihovu priču, postaje pravi vodič kroz vrijeme.